srijeda, 10. prosinca 2014.

True story - Trst

Prije deset godina sam radila kao turistički vodič. Dio ljeta, ne dugo... Puno mi je ostalo od tog posla, rekla bih... Čak, usudila bih se reći da ne bi bilo ove moje današnje poslovne priče, da nije bilo tih četrdesetak dana u turizmu.


Što mi je dao taj posao u turizmu?

Pa...

  • dao mi je to ljeto priliku da živim s tri Ruskinje usred Poreča. Bez mame i tate. S dvadeset i tri, nepune, godine. I da tako učim ruski...
  • to mi je ljeto i taj posao omogućio jedno prijateljstvo koje traje još i danas. Naša se djeca zajedno igraju, a mi odrasli izmijenjujemo priče o njima i poslu i drugim životnim stvarima...
  • od tog ljeta mi je ostao i napredak u mom ruskom i dalo mi poticaj da tražim prve poslove kao profesorica tog diiiivnog jezika.
  • ostalo mi je i nekoliko podsjetnica mojih turista za koje baš ovaj čas, ako me pitate, ne znam gdje su... 
  • ostalo mi je i nešto jako vrijedno... uspomene na neke gradove...



Gradovi

Radile smo puno tada. Nehumanih 15-16 (pa i više) sati. Navečer smo imale tih pola sata uz čašu vina i priču o našim turistima iz Rusije. Bilo je lijepih priča, smiješnih katkad, a katkad i tužnih. Pila se žlahtina, a ponekad i teran. Lakše smo spavale nakon toga.


Moji Venecija i Trst

Turiste smo vodili, najčešće, po Istri, Kvarneru i na Plitvice. A utorkom je bio izlet u Zagreb. U dva sata pauze u Zagrebu bismo se obično pokazale obitelji koje su nas tada, prvo, htjele nahraniti. Jele smo dovoljno, ali premalo za napor koji smo podnosile. Linija je bila bolja nego ikad :) (hmm... žene...)
Kada su u pitanju bili izleti u Veneciju i Trst, sve smo bile više nego spremne da ga preuzmemo. Novac je tada bila ključna riječ. Ljepota gradova se nije zamijećivala.


Trst i osam Rusa

Konačno sam i ja počela voditi te izlete. Veselila sam se svakom. I svaki put.
Taj sam dan, možda je bila i srijeda(tko zna), otišla s oko sto Rusa u Trst.



Nakon redovnog programa i kratke pauze u Trstu, trebali smo krenuti katmaranom u Poreč. Međutim, tog je popodneva u mojoj grupi nedostajalo osam Rusa. Čula sam priče o tome da često "turisti" emigriraju, no, nisam imala prilike tome svjedočiti. Iako, ruku na srce, bila mi je, toga dana, sumnjiva jedna obitelj s dvoje djece, s ogromnim torbama i u debeloj odjeći, a bilo je ljeto... No, samo to... sumnjiva...

I tako nakon dva sata petljanja na carini zbog manjka turista na brodu, pustili nas na more, na put od 2 sata prema našim domovima i hotelima.
Uspjeli smo još na talijanskom tlu detektirati tko nedostaje...

... obitelj s dvoje djece je tražila sreću negdje drugdje. Činilo se...

Zašto Trst?
Emigiriali su mi kasnije turisti i u Veneciji. No, Trst mi je nekako ostao u sjećanju. Broj onih koji su se otisnuli dalje je bio značajan. A sjećanje na obitelj u debelim jaknama nije blijedjela...
Zabranili su nam (i agenciji, naravno) izlete u Trst i Veneciju. Mogle smo onamo samo i ako su naši tursti imali šengensku putovnicu. Ja nisam više putovala onamo. Poprilično sam se razboljela tih dana i lansirana sam u Zagreb...

No, Trst je ipak, unatoč svemu, ostao u lijepom sjećanju. Trstu se vraćam kad god mogu. Nekad ciljano, nekad samo usput kad idem na neku drugu destinaciju.
Trst ima kavu koju rado pijem i ima more. Volim more u Trstu.



U Trstu mi vjetar najbolje razmrsi kosu, i Trst lomi jezike stranaca koji pokušavaju izgovoriti njegovo ime na hrvatskom. Tsrt je palindrom riječi Trst i ništa ne znači, a tako bi me veselilo da znači...

Trst illy voliš illy ne... No, voliš illy u njemu...

Do Firence preko Trsta...

I kad smo putovali nedavno do Firence, stali smo u Trstu, proveli divan dan, fotografirali, pili kavu, jeli...
Ja još uvijek svaki put sjetno pomislim na obitelj u jaknama i žive li sretno... Djeca bi im imala danas oko 18 ili 20 godina i možda već imala svoju djecu.


... sve je to meni Trst...

utorak, 9. prosinca 2014.

Festival u Marradiju

Marradi 

Marradi. Tko bi rekao da ćemo se naći tamo.
Marradi. Zvuči zabavno i kao da nudi mnogo.
Marradi. Negdje u Italiji, u Toskani, negdje gdje ljudi gase svjetlo u 21:10.
Marradi. Negdje visoko u planinama, blizu daleke vreve velikoga grada. Negdje iza sedamdesetak zavoja.



Pričamo o Marradiju
Naši izleti postaju u zadnje vrijeme vrijedni pričanja. I to sasvim slučajno. Čini mi se kao da ljude zabavljaju naša putešestvija. Čini mi se kao da ona mijenjaju ritam mog i tuđeg života... pogotovo te priče koje imaju smisao da su besmislene. 





Pišemo pjesme o Marradiju
Marradi je baš taj gradić, usred šume, negdje blizu Firence o kojem bih htjela pisati. Gradić u kojem pokraj rijeke na kojoj sam leži morate, sasvim sigurno, dobiti pjesnički poriv. Isto tako poriv da pijete možete dobiti pokraj lokalnih kafića. Da pijete mnogo, ali dobro. Toskansko, crno. Do 20h. 



Ne istražujem o Marradiju
Kako smo se našli ondje? Voljela bih da vas uvučem u neku luuudu priču, ali odgovor je zapravo jednostavan. Naime, internet je moćna stvar. Katkad i lažljiva, ako ne čitate između redaka, ili ne bacite oko na nekoliko linkova prije nego se uputite nekamo.  
No, još uvijek sam jako sretna što sam lijeno odradila posao kad je u pitanju Marradi. Jer... da sam to marljivo odradila, tko zna bismo li se vozili do tamo.
I sad kad me pitate, želim li ponoviti taj... stanoviti Marradi? Kroz širok osmijeh odgovaram da. A prije nego me pitate zašto, krećem s pričom...

Kesteni u Marradiju
Marradi ima tradiciju. Festival kestena u listopadu. Svaku nedjelju. Festival za koji se lokalci spremaju, djeca štede novac za gumene ljigavce, a stanovnici susjednih gradića i većih gradova, rado dolaze na izlet.
Marradi ima tradiciju osmijeha. Iskešenih zuba i pregača. 
Marradi miriše po kestenima. Po kolačima od kestena. 
U doba Festivala, stanovnici Marradija odlaze spavati u 21:25. Marradi živi za Festival. 






Kestenovita cesta
Mi smo došli nakon duge vožnje, kroz zavojitu cestu, s velikim očekivanjima. Željeli smo probati velike kestene i mirišati po kestenima kad se vozimo nazad do Firence. Željeli smo kupiti razne domaće proizvode od kestena i pričati priču prijateljima o gradu Marradi. Kesten je riječ koje smo se držali vjerno. 



Koncert kestena
I... dobili smo sve to. Dobili smo i puno više. Dobili smo koncert kod fontane, živahne poglede ljudi s prvog kata neke zgrade u Marradiju, dobili smo atmosferu, velike i ukusne kestene, pogled na život negdje drugdje.







Grad kestena
Nismo puno tražili, no, dobili smo puno. Nismo očarani gradom. Nije to takav grad, iako... mogao bi dati neku priču i dublju od ove moje. No, Marradi je uspomena. Koju ponavljaš jednom, u listopadu i toga si svjestan. Svjestan si svega toga kad ga ostavljaš iza sebe u retrovizoru i pogled odjednom usmjeravaš naprijed. Svjestan si nekako da ostavljaš ljude da žive negdje iza sedamdesetak zavoja, u i na planini, u gradiću gdje kesteni mirišu jednom godišnje...  



Marradi je to. Nemojte googlati. Otiđite, zapamtite ga i pomirišite. 
U listopadu.


Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...