petak, 28. studenoga 2014.

Lutanje po Firenzi

"Nemamo mjesto za kavu?" - pitao je.
"Nemamo..." - rekla sam i iznenadila samu sebe odgovorom. Za ovo putovanje sam pripremila nešto posve drukčije. Umjesto popisa mjesta koja moramo vidjeti, ulica i kafića, pripremila sam crveni lak za nokte i osmijeh. Pripremila sam i cipele sa cvjetićima. Najudobnije. Zovem ih cvjetne cipele.
Nemam popis i ne znam kamo idemo. Imam taj crveni lak...  Podsjeća me na slobodno vrijeme. I na putovanja... 


Da... nemamo mjesto za kavu, i nemamo neki poseban cilj. Došli smo u Firencu disati. 
Svaka kava će biti dobra, mislim si dok hodamo gradom. Ostavljam ovaj grad drugima da stave svoj pečat... Ja ovaj put samo prolazim. U cvjetnim cipelama, iako je jesen. 


A opet... sve je tako dobro krenulo, s puno dobre energije i entuzijazma... sa željom da nam se nešto lijepo dogodi. Kad putuješ, nekako ideš po to... po to, lijepo... i pričaš kasnije o tome i sjećaš se... možda i pišeš...
Još se i sada živo sjećam vožnje kroz Italiju, zalaska sunca pred Bolonjom, izmaglice na poljima, glazbene pozadine Davea Brubreca te zvuka saksofona Joshue Redmana... 
Mi sanjamo i vozimo se. Satima već. A maleni spava... 

Polja izmiču pred nama, pale se svjetla u tuđim domovima, negdje usred tih polja, pomišljam po tisućiti put, kako bi izgledao život da baš tu živimo. Bismo li bili sretni? Bi li moji ravioli bili izvrsni, a vino koje pijemo, vrhunsko? Kako bi me ujutro muž zvao i bi li dijete plakalo na talijanskom? 
I ako... baš ako živimo negdje u blizini Firence možda, koliko često bismo odlazili u taj grad, bih li ja primijetila da se sjaji na suncu i kamo bismo odlazili na kavu?


I ako već tako sanjarim, i ako me znaju po tome, bi li itko zamjerio ako bi u tim snovima izabrala neka dva mjesta za kavu? Ta dva mjesta bi uključivala sunčan dan... I bijeg od svakodnevnice, a jedno čak i bijeg od turista. Iako ,turista i tamo ima... Mjesta su to za crveni lak, prekrižene noge i konobare s osmijehom. Mjesta s odličnom kavom, iako na jednom dajem priliku i vinu. U vrijeme ručka i umjesto ručka... 

U tim snovima, biram mjesto koje gleda na Ponte Vecchio, ima izvrsnu kavu i kolačiće. Biram to mjesto jer autići moga sina proizvode "Fijuuuu...." kad padaju s balkona tog kafića u rijeku Arno. Ljutim se i ne ljutim se. Čini se, nije namjerno...


Biram ga i zato što smo do njega došli sasvim slučajno, i to tako da smo baš tada u tom trenutku, kad smo onuda prolazili, okrenuli glavu ulijevo i zaljubili se u ono što vidimo. Izabrala sam ga i zato što nudi neke sjajne bicikle za vožnju gradom. Naravno, za svoje goste u hotelu, no, ja znam da ćemo jednom i mi doći u taj hotel pa se, eto, radujem biciklima.


I ne samo samo da rado biram mjesta s biciklima, kavom i kolačićima, mjesta koja daju najbolje kadrove, nego ja za svoj izlet, biram i mjesto koje je na karti, ali koje je privatno. Biram park. Privatan. I sve što taj park nosi sa sobom. Ne prihvaćam ne kao odgovor i vjerujem da možemo prošetati onuda. Bio privatan ili ne. Moj je san i ulazim unutra, Mjesto postoji... ucrtano je jasno na karti... u mislima ga vidim kako trči onuda. Moj sin...


"Gospodo, ako želite ući, morate to učiniti kroz hotel..." - rekao je gospodin na sjajnom talijanskom. 
Zahvaljujemo se i jurimo na prednji ulaz. Moramo vidjeti što je unutra. Kakav je to park i kakav je to hotel... i zašto ljudi ne smiju ući unutra? Što krije, pitam se...


Otvaraju se vrata hotela, koji ni sam ne može izbrojati svoje zvjezdice, neki dragi ljudi, gotovo da hodaju iznad zemlje, pomažu unijeti kolica, svi se ljubazno smiješe, gledaju u naše vrećice pune kefira i suhog voća koje mlate s obje strane kolica, upućuju nas gdje je park, gospođe se uokolo pitaju odakle te moje cvjetne cipele, skrivam usput kažiprst jer mi se lak oljuštio, i nije primjereno za ovo mjesto,  koračamo, mi stupamo, rekla bih, i ulazimo u park... sve prepreke smo prošli...





I... znam... znam da sam opet odlutala i uvela vas u neku priču u kojoj možda ima nešto istine. I znam, znam da je moja mašta jedna luda stvar, ali isto tako znam da možda možete pokušati provjeriti postoje li ova mjesta i je li kava uistinu tako dobra, te postoji li privatan park usred Firence u koji ulazite za 5 eura jer, naime, toliko košta kava ... 


Kasno je za pisanje, moje svjetlo usred toskanskog polja, ono u kamenoj kući, koje vidite kad prolazite autocestom, će se sada ugasiti i ja ću sjesti sa svojim najdražim i ispiti gutljaj toskanskog vina, dok gledamo, u daljini, svjetla, možda baš vašeg auta koji odlazi po svoju talijansku avanturu...

utorak, 18. studenoga 2014.

Moja. Firenca... (ili kako opet disati)

(Muzička podloga za post... nije pjesma na talijanskom, ali baš me prati me ovih dana. Pa evo i linka...)

Zamolila sam ga da odemo. Da odemo i samo malo stanemo. Stanemo i udahnemo. Zraka. Zraka i života. Da napunim srce i um. I fotoparat. Da ga napunim slikama koje ionako ne mogu sve zapamtiti.
Htjela sam da pobjegnemo i da uživam u sjećanju na lijepo provedena dva dana prije nego me sačeka sve što me čeka. A čeka me... I loše podnosim. Ovaj put da.,,


Otišli smo nas troje. U roku dva dana. Odabrali smo Italiju, 26 stupnjeva i Toskanu. Činila mi se dovoljno dalekom od Zagreba, od moje glave i života koji vodim.
Firenca je grad koji je na koncu raširio ruke. Bacili smo se u zagrljaj, on, mali i ja. Ja sam, čini mi se, i zaplakala. On je, dok se tako grlio s gradom, plaćao, usput, i parking, a maleni odjurio dalje...



Nismo imali plan. Imali smo sjajan pogled u očima, odmorne noge i želju. Želju da stvorimo uspomene. Bez plana...
Iako... oprostite mi što tako bezočno iskrivljujem istinu u pošloj rečenici. Jednostavno dobro je zvučala pa ju napisah... Kako utvaram da pišem pod svjetlosti svijeće i perom, izbrisati ju ne mogu pa ću jednostavno krenuti dalje, pustiti ju da stoji, podcrtati k tome i priznati da je plan ipak postojao.

Željela sam imati nekoliko fotografija i trenutaka u svom životu vezanih uz Firencu. Toskanu. Zato odosmo onamo... Jadno, i iskreno i svakakvo je ovo moje priznanje. Znam. Pa neka...

Željela sam tim putovanjem zapamtiti kako izgledaju dvojica najvažnijih u mojem životu dok šetaju tim firentinskim uličicama... Kako im stoji žuti grad uz njihove pruge...



Imala sam plan zaustaviti jedan vrtuljak na Piazzi della Repubblica. Neka stane na trenutak da se svi ukrcamo.
Uđemo... zaklopimo oči i neka nas vrti, vrtiiiiiii... da zaboravimo na trčanje, probleme, neispavane noći, da nam se vrti od vrtuljka, a ne od ludog tempa života...



U šarenom notesu je pisalo da trebam pronaći ulicu u koju može prodrijeti sunce oko 13 sati, osvijetliti baš te prozore, te ljude, tu moju ljubav prema skitanju...
Spali tu sliku, neka izgleda kao da je 40 stupnjeva bilo baš taj dan, neka gori i neka sjaji... - pisalo je nekim luđačkim rukopisom. Mojim, čini mi se.



Ponijela sam i želju da imamo i on i ja tu sličicu, taj trenutak, negdje u Firenci, negdje, nije bitno gdje...Da, izgledam sretno, mirno i odmorno. Iako nisam. Iako želim biti.
Da on bude divan kakav i jest...
Da ulovimo istu boju kosu... da zaustavimo vrijeme,.. da pokažemo da i dvogodišnjaci mogu putovati i dobro se provoditi... da budemo MI za moje mentalne slike, moj blog, njega i bake. Da i on ima uspomenu i da za točno 34 godine kaže svojoj mlađoj kćerki Ovo smo mama i ja u Firenci...






Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...