četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Polja zelenog čaja - Lóngjǐng

(glazba prati i ovaj post)
Mislila sam još malo u Kinu, u Šangaj i oko njega. Da odvršim započeto. Ili da ostavim nedovršeno. U svakom slučaju započet ću... i kad ovo pišem, mislim da dovršit neću. Priča je to koja se ne bi smjela završavati...


Uvodna priča...

Postoji to jedno selo, blizu tog jednog grada. Selo koje u vodiču stoji pod slovom L. Znate, iskreno, ja bih ga stavila pod slovo O. Ne toliko što ima veze sa slovom kao takvim, već mi slovo O izgleda kao zaokužena priča. Ta moja, šangajska. Kad kažem Longjing, koji nalazim pod slovom O, onda mislim na avanturu, na kišu i zeleni čaj. Kad pogledam pod slovom O, nalazim još i na sliku polja, sliku terasa tog zelenog čaja i sliku gospodina u plavoj košulji s terasa. Kad pogledam u fusnotu, vidim sliku svojih nogu, ruku i opuštenu glavu. Piše u toj fusnoti i jedna riječ.(1)






Ne čitam uvijek fusnote, još rjeđe ih stavljam, ali ovaj tekst o tom dragom, dalekom mjestu zaslužuje da je napadnuto lijepim riječima sa svih strana.(2)

...o jednim nogama na vrhu brda...

Longjing vrijedi vidjeti.Vrijedi pogledati svoje noge koje spremno i bez straha koračaju brdima Kine i poljima zelenog čaja. Meni vrijedi svake minute provedene u toj svojoj glavi na tom mjestu. Znam točno što sam mislila tog trenutka, na tom brdašcu. Mislila sam, "kako baš ja i baš ovdje? kako je to moguće? hoću li moći dovoljno zapamtiti ovaj osjećaj i trenutak." U mislima zaboravih i na velika i mala slova. Mislila sam po prvi put da ne treba trošiti vrijeme na to... 
I sama sebe sam tapšala po leđima i govorila tiho, još uvijek drsko i s malim slovima, ovaj puta i bez sve potrebne interpunkcije: "uživaj sada"(3)



























... i priča o kući u dolini...

Teška i prepuna srca se spustih nekako s brda. Oko meni neki dragi ljudi. Vidim i u njih torba puna fusnota, pomiješana s interpunkcijom iz koje ispadaju neizgovorene rečenice. Osjećam da se razumijemo i da imamo isti cilj: kupiti zelena polja. Ipak, nakon minutu dvije, pribrasmo se opet bez riječi i shvatismo da će paketići zelenog čaja biti dovoljni. Polja neka pričekaju.
I k nama, uto, priskoči, gospođa, crvene majice, u pogledu joj i dragost i brojevi i već nas evo vodi svojoj kući. Priča na kineskom. Nismo se dali zavarati. Mi isto pjevušimo kineski u tonovima.
I ona onako, na brzinu, priprema čaj, kušamo, dogovaramo cijenu na listu papira, ispijamo i dalje, listići čaja zapinju za zube, ore se brojevi na kineskom, miješa se sreća zbog pijuckanja čaja i znanja jedne od prvih lekcija kineskog, dogovor pada, uzimamo 10 kutija čaja, gospođa crvene majice zove drugu gospođu u pomoć oko pripremanja paketića i priča se nastavlja... 
Ja nas gledam. Njih dvije i njihovu sreću u pogledu jer su obavile dobar posao. Gledam i nas...

 





















































... o kući koja miriše po zelenom čaju...

I razmišljam... još samo da netko uzme fotoaparat pa da se zabilježe ti osjećaji. Kažu da se i to može...(4) Sjetna i sretna razvlačim svoj osmijeh jer grohot bi bio neprimjeren. Željela sam samo jedno...
... neka oči sjaje na slici ...


I znam u tom trenutku da ću jednom pisati u poljima zelenog čaja, o gospođama, o jednoj u crvenoj majici i drugoj u kariranoj košulji. I znam da ću opet upasti u vrtlog svojih nepovezanih misli i izvlačiti se na fusnote koje možda i neće imati smisla. I znam... da neću moći reći sve što sam htjela jer mi se čini da je to jedinstveno mjesto na kojem sam toliko malo očekivala, a toliko mnogo dobila.

Srce je i sada puno. Prepuno. Čaj će zasigurno izliječiti. Tako kažu ...








(1) sretnost
(2) poletnost
(3) omamljenost
(4) škljoc

utorak, 5. kolovoza 2014.

Neka nova putovanja...

(pažnja: da bi post doživjeli barem upola kako ga ja osjećam, pokušajte se držati glazbenih uputa tijekom njega, stisnuvši svaki put link gdje je to potrebno (riječi roze boje ) ... ako želite...)

Sinoć sam išla na svoje večernje trčanje po centru i obližnjim brdima. Vrijeme je to kada kopam po mislima i radim u glavi scenarije u koje uključujem slučajne prolaznike, a i kuće oko sebe. Noge nose, muzika je u ovom nekom ritmu  i nekako se osjećam jako, jako dobro. I uvijek, kao za inat, uvijek, s te desne strane, u strogom centru grada, na prvom katu stare zgrade, na kojoj se vrlo oštećeni ornamenti srame i gotovo da su nevidljivi, a bijele se zavjese besramno vijore na laganom povjetarcu, nalazi se ta moja priča... Znam ja te zavjese, namjerno bježe iz okvira prozora. Danas nisu bježale. Prozor je bio zatvoren. Iako ne vidim, ja baš vidim unutra zavaljenu gospođu u poznim godinama kako gleda dnevnik i napola spava. Mačak, dakako, kraj nje leži nepomično. Mačku je sigurno 13 godina i gospođa polako brine za njegovo zdravlje. Brine, zapravo, samo onda kad je budna. 



Uto, vrlo brzo, u nastavku mog trčkaranja, ispred mene se diže trokatni div i vrišti da mu smislim neku priču. 



Zna taj div da se volimo onako javno, kroz trčanje i usputni pogled preko retrovizora kad tražim parking. Zna on da ja mogu smisliti nevjerojatno priču o njemu u koju mogu povjerovati svi oko mene. Pa i ja sama. Zna on i to, da ja znam, da ima stanova u njemu gdje žive neki sretni ljudi. Zna i da znam, da sretnih ljudi nema u stanu do. 
I smije mi se kada zamišljam doručak na njegovom balkonu. U zoru. Jedan onakav doručak kakav vidite samo u filmovima... Pa neka... 
I da, zna, i on i vi, da meni nije do življenja u tom trokatnom kućerku, niti do dijeljenja zida s nekim ljudima koje možda nikad nisam vidjela, i nije... ma nije niti do toga da želim čuti svađu nekih ljudi ili smijeh nekog djeteta u stanu do... više je do maštanja i stvaranja nekog drugog svijeta... 

Iako u mislima još uvijek mažem na onom balkonu putar na kruh i popravljam svilenu spavaćicu koja se drsko meškolji dok sjedim, miris druge priče me doslovno prene i kao osupnuta gotovo stanem...

Trenutak je to, no dovoljan da otplovim u jedan sasvim novi svijet, mada, kunem se, nisam priču izmislila.


Mladić korak ispred djevojke, vidno ljut, užurbano gazi, a ona, sitna, malena, divno našminkana, gazi pognute glave, pogledom u svoje remenčićima opasane sandale. Spremajući se za sebe i njega, bila je sigurna da će ga očarati i kako će večer proteći onako kako je zamislila. Zna da se ruže više ne nose i nije da ih traži, ali mislila je... možda... I onaj trenutak kada je stavljala taj parfem, mislila je, opet, možda, zapazi kako je danas divna. I naravno, kaže joj to onako naglas, a opet kroz šapat...
  
I tako dolazi on, kasne na rezervaciju, ne primijećuje njezine triput premazane trepavice, ona žudi za rječju divljenja, on za večernjim zveketom bešteka... dvije-tri izmijenjene grube riječi dovoljne da se pogne glava i da ja izmislim priču koju je zapravo potaknuo miris njezinog parfema, ostavljenog po cijeloj Primorskoj ulici. 

Kod Deželićeve usporavam tempo svog trčanja i razmišljajući o scenariju kojeg sam se prihvatila u svojoj glavi, dođe mi da se okrenem prema paru i viknem iz sveg glasa:
"Oprostite, gospođice, gdje ste kupili parfem?!" 

I čemu sve to, kad blog govori o putovanjima i hvalisa se svojim luđačkim reminiscencijama?

Pa eto, shvatih i ja da ne moramo uvijek u inozemstvo po priču. Iza ugla nas dočekaju uvijek neke nove... ako i ne, imamo potpunu slobodu da ih izmislimo


U nastavku vas ostavljam da slobodno izmislite priče ovim fotkama iz Barcelone, Rovinja i Pariza (ne nužno tim redom)...
Nitko neće znati...











ph. me (vaše oko maziše slike, uz već spomenute gradove, i one iz Zagreba i New Yorka...)