četvrtak, 29. svibnja 2014.

Kinfolk(s) i sjećanja...

Zamijeniti lutanja po svijetu i stvarajući uspomene u tuđim dvorištima čini se kao savršeni plan. Napraviti od srijede polaganu nedjelju, od ideje - film, a od jela - umjetnost - nije lako. Uspijeva samo onima koji to žele i znaju kako. Biti dio nedjeljne srijede se možda dogodi jednom u životu, čak i ako ne znate prave ljude - jer čar je u tome da ih i ne znate...






Ostaviti rutinu pred vratima jedne zgrade na broju 8, u lijepom dijelu grada i lagano ukoračiti u svijet nepoznatih ljudi, jednak je osjećaj onome kao kad dolazite prvi put u grad u kojem nikad niste bili. Sreća, zadovoljstvo i onaj pozitivan strah od nepoznatog. 


Pružanje ruke ljudima koje ne znaš, a s kojima ćeš dijeliti jedno iskustvo, večeru i smijeH te veseli. Čak niti imena ne pamtiš, ali pamtiš lica i nadaš se da će i oni upamtiti tebe...
Drago ti je što bi zaista mogao u jednom trenutku svog života izreći baš oVu rečenicu:
Znamo se po osmijehu ... sjećaš se... jeli smo nekad zAjedno... 

ZamisLi samo...







I sadA kada pišem o tom neobičnom događaju, koji me nadahnjuje da i dalje upoznajem ljude, putujem, iskoristim svoje dvorište ili skuham artičoke i bob, ne mogu sakriti s lica to zadovoljstvo.

Zadovoljstvo divno provedene večeri, u čast nas, i naših sjećanjA, kao i u čast jednog divNog časopisA koji podržava ovakve ideje...



 Kinfolk(s) u Zagrebu sa slikom dvije:





















ph. by me

petak, 16. svibnja 2014.

Inozemne kiše

Vrijeme uopće ne ide u korist mojim cvjetnim cipelama i sunčanim naočalama. Jedino mazi moj novi kišobran iz Moskve, koji izaziva poglede gdje kod da krenem.

SF

A onda... ne tako davno, jedna draga prijateljica, nažalost, koja više nije s nama, bila je pomalo ljuta kad mi je govorila... "zašto se ljudi žale na vrijeme, hladno je, toplo je, pada kiša, pada snijeg... Ja bih sve dala da sad prošetam svoji novi kaput jer je zahladilo" ...

... nikad ga nakon te rečenice nije imala priliku prošetati...

P.

Od tada, a prošlo je već nekoliko godina, odbijam se žaliti na vrijeme. Tako je, kako je... Sretni smo što možemo uživati u njemu. Pada kiša? Pa što... Prilagodimo se...


NY

I kad tako krene tuliti nebo, a tete u dućanu, frizerke i slučajni prolaznici u tramvaju krenu o vremenu, ja onako, prebacim film u glavi i sjetim se nekih inozemnih kiša. Nisu mi smetale tamo negdje nekoliko sati dalje od Zagreba, zašto bi mi onda i ovdje...

A.

ponedjeljak, 5. svibnja 2014.

Hotel na W

Pitali ste me. Mislim... pitali ste, kako se zove hotel u Grazu iz prošlog posta...

Onaj hotel koji nudi takav sapun za ruke da jednostavno kupujete na recepciji i jedan za ponijeti kući.
Onaj hotel koji uveseljava simpatičnim porukama posvuda...



Pitali ste ... koji to hotel nudi restoran s predivnim muralom i susjedni kafić s kavom koja kod vas proizvodi spontani mmmmm dok ju pijete...

Speisesaal

Tribeka


I je li do hotela ili do dobro izabranog trenutka, ja zaista ne znam.... znam samo da ja skroz patim na lagane bijele papuče za jednokratnu upotrebu, pogled na rijeku i svijeću uz prozor.
Vidim da više cijenim slobodne trenutke, bijeg od same sebe i spontane korake po cesti nekog grada koji nije tih dana moj. Je li hotel tome pridonio... opet, kao kroz cijeli post... ne znam...


Teško nastavljam dalje pisati... samo još...
... dajte još samo trenutak da uronim nazad u to jutro u kojem je jedini plan zapamtiti miris posteljine i onog sapuna za ruke...



... molim i za trenutak tišine jer upravo biram prikladan kadar za tu jednu fotografiju po koju sam zapravo i došla...

Je li to hotel, ili smo to mi, ili je pogođen dan u tjednu... ne znam...



ph. by Travel Girl

I dok čitate, ako može, pozadina nek bude baš ova pjesma, baš ove Sally...



Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...