ponedjeljak, 30. travnja 2012.

Moj Chicago

Čini mi se da je baš bio travanj 2010. kad smo radili plan za odlazak u Ameriku. Naime, imali smo nekoliko opcija i čini mi se da su se u tom nekom xy kafiću sve opcije svele na onu jednu, a ta se na kraju i dogodila na našem putu - plan New York - Indiana - Chicago - New York.
No, ipak kakvi jesmo, prije finalnog plana, ubacili smo sve opcije u Excel tablicu i računali koliko bi to sve skupa koštalo + čisto da znate, u cijeloj toj priči je bilo i naše vjenčanje u Las Vegasu. Za 50 dolara imaš vjenčanje, 14 slika i buket, a ostalo dodatno plaćaš. Ja sam zapela za Elvisa kao kuma i Cadillac... Seljanka - me, što ćete... Uglavnom, znali smo da u New York idemo (imali smo u planu vjenčanje prijatelja) znali smo da idemo do mjesta gdje je muž studirao (South Bend) i znali smo da je Chicago blizu, pa hajde da ga ne zaobiđemo. Trebalo je samo ukomponirati Las Vegas, možda LA ili gore Canadu i svašta nešto. Nadobudno! Skupo! Pomalo blesavo!
Pravi problem uvijek leži (i ležao je) u vremenu i novcu. Tko si u životu može priuštiti 3 - 4 tjedna landranja po Americi i hrpu love koja ti treba za isto?! U nekom trenutku smo odustali od Las Vegasa. Bila je to tako dobra ideja, no, jednostavno smo morali odustati. Odustali smo i od LA, Canade, rentanog auta i ture po središnjoj Americi. Odustali smo od dosta toga... Pomalo sam se razočarala što se neću udati te godine, no, ipak sam pustila razum da me vodi. Razum je govorio - to sve košta, smiri se!

Chicago - mjesto gdje želim živjeti!
U Chicago smo došli rentanim autom iz Indiane. Tihe, mirne Indiane. Meni jako lijepe (i sad se pola poznanika smije na ovo :) Dovezli smo se u centar, onako zgodni i veseli... Kao, evo nas ovdje. Ležerno. Ja sam se osjećala kao da idem kući. Ne znam zašto, no, nekako me grad na prvu osvojio. Ulaskom u grad mi je opet proletjela misao... kako je moguće da sam baš ja, eto, u tom gradu?! U kojem trenutku je moj život otišao u smjeru da si mogu/možemo priuštiti odlazak u Ameriku? Nakon što smo ostavili auto, ja sam doslovno trčkarala oko muža, uživajući u gradu, suncu, zelenilu i svemu što je nudio...

Savršen dan
Savršen dan uključuje muža (u mom slučaju). Priznajem da nisam od onih koji savršenim dan smatraju neradnim, u šopingu ili na trač partiji s frendicom. Ja svoj savršen dan dijelim s njim. Možda mi i zamjeraju prijateljice, no, nekako s njim ima sve smisla. Taj dan je itekako imao smisla. Nagovorio me na nešto što ne bih nikad pristala... da nije njega. U potrazi za dobrom kavom, naišli smo na super kafić, s Lavazza kavom ni manje ni više nego na 94 katu Hancock Towera. Tada sam mislila da je nemoguće da odem na tu kavu jer  se bojim visine i da me nitko neće nagovoriti, no, na kraju, stiščući ruku svom dragom nekako sam se našla u prenatrpanom liftu koji je vozio na taj... 94 kat. Sjećam se da sam bojažljivo izašla iz lifta i pomislila kako ću se sljedećim liftom vratiti dolje, kad sam vidjela pogled... pogled s Hancocka je nešto što se treba doživjeti... uglavnom, da skratim priču, kavu sam popila valjda nakon sat i pol (bila je suuuuper kao i kafić), a čitavo vrijeme sam fotkala i divila se samoj sebi kako sam hrabra i neustrašiva.







Vratit ćemo se...
Da savršen dan bude još savršeniji, muž me odveo u kazalište na Blue Man Group Performance. Do tog dana nisam znala o čemu se radi, no nakon dva sata fenomenalnog šoua, nisam prestajala pričati o tome. Ako se nađete bilo gdje gdje ta ekipa ima svoj performans, obavezno otiđite na isti... Takvo nešto još niste vidjeli. I taj dan... je došao kraju... navečer, prije spavanja sam ponavljala u glavi gdje smo sve bili i što smo sve radili taj dan i spoznala da ga želim ponoviti. Onako pred san sam šapnula mužu da bih voljela ovdje živjeti.
Nije se bunio.
Možda jednom i odemo...
... pa makar i na tu kavu na 94. kat :)

subota, 21. travnja 2012.

Kako spavate gospođo? Hvala, dobro!

Želite još jednu horor priču s poroda? E, pa, i od najvećeg trtaroša i kukavice (čitaj mene) ju nećete dobiti. Za mene je "projekt porod" bilo još jedno putovanje. Možda je "hotel" bio ponešto lošiji nego smo inače navikli i dijelili smo wc s dvadesetak ljudi, no ja se nisam previše bunila. Nisam se bunila ni previše kad su nam posluživali hranu, iako je bila stvarno očajna jer mi je muž donio sol (i, naravno, nakon dva dana su svi istu posuđivali od mene). Nije mi teško padalo ni kad je malac plakao, a ja nisam znala zašto jer se tek učim. Ništa me nije dalo smesti na mom putovanju... Potpuno drukčije i potpuno moje. Kava se nije pila, nekako nemaju običaj u tom "hotelu", a i bojim se kakva bi uopće bila. Čekala sam da ju popijem s mužem prvo jutro kad dođemo Lucijan i ja kući. Da, zove se Lucijan i naravno da je najljepše dijete na svijetu :) (s time će se složiti sve majke kad je u pitanju njihovo dijete. A zašto i ne bi :))) kad je to jednostavno TAKO!)

Vrijeme kod nas brzo prolazi, noći nisu duge, ja nemam podočnjake i kroz dan nosim maskaru i ruž... Želim nam biti lijepa, nemojte zamjeriti! Brzo se oporavljam jer nas želim povesti na naše prvo putovanje, putovanje po kvartu u kolicima, a nakon toga i na neka ozbiljnija :) Opet, kažem, nemojte zamjeriti...

Pusa od nas troje!

Nebo 9/4/2012 u 12h kad se Lucijan rodio

nedjelja, 8. travnja 2012.

Troje - uskoro

Uskoro će nas biti troje. Straše nas time otkad sam ostala trudna. Prijete nam na sve strane da nećemo moći spavati, da će nam se život promijeniti, da ću ja-majka otupaviti, da neću više toliko raditi i da neću imati vremena za sebe/nas. Prijete nam također da nećemo putovati.
Mi nekako ne vjerujemo u sve te priče i ne razmišljamo o njima, iako ih ljudi nameću svakodnevno (frizerke pogotovo). Zašto bismo se obeshrabrili kad za to još nije došlo niti vrijeme? Zašto bismo trebali povjerovati svima? I što ako neću spavati? Ne vidim sve te "prijetnje" kao probleme. Idem dalje... ako treba i pobljuckana i pokakana...

U sebi ovih dana planiram kamo bismo nas troje mogli otputovati kad dođe vrijeme. Kako će izgledati naše prvo putovanje? Isto tako, kako ovih dana slabo spavam, prebirem po sjećanju gdje smo sve bili i gdje volimo biti. To me smiruje i najčešće nakon toga zaspim.
Ove slike su mi se jednostavno urezale u pamćenje ovih dana i zato ih donosim ovdje. Nekako, svako putovanje na koje sam otišla s mužem pamtim po nekoj fotografiji. I evo ih...
Naše prvo putovanje u Beč

Zima u Moskvi

Kavica kod Amisha u Indiani

Zen kafiću na Hvaru i moji prvi trudnički dani

U Chicagu - gradu koji me osvojio i gdje bih htjela živjeti

Naš omiljeni kafić u Barceloni u Muzeju suvremene umjetnosti

Putovanje u Budimpeštu gdje smo otkrili da se volimo glupirati

Sasvim sam sigurna da će se neka od ovih putovanja ponoviti s juniorom. Uostalom već smo u planiranju sljedećih godinu dana.
I da... ako ću i biti neispavana - to je definitivno moj izbor i znala sam što me čeka, ukoliko sam željela ostati trudna. Stoga... svi kojima su se neke od rečenica (gore na početku navedenih) prevalile jednom preko usta, moj savjet je pokušati ih zadržati za sebe. Ništa nam/vam neće škoditi, a usrećit ćete trudnice koje ipak žele čuti lijepe stvari o majčinstvu i onome što ih čeka. Bilo bi bolje da se nađu neke dobre duše i preporuče odlično mjesto za naše iduće putovanje ili kafić u koji možemo s kolicima, a ne puši se :)

Haagen-Dazs u Parizu


Na Ražnju, naše prvo ljetovanje
Najbolja kava u NY - Gregory's cafe

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...