subota, 30. listopada 2010.

Frizeri, djeca, Pariz...i ja

Vrijeme je za novu kavicu i radujem joj se cijeli dan. Umirem od želje da nešto napišem o frizerki kod koje sam jučer bila. To je sto i prva frizerka kod koje sam došla. Inače, imam neki problem s frizerkama i frizerskim salonima. Ne volim postati njihova stalna mušterija. Čim se to počne događati ja mijenjam frizera. Ne volim kad sve znaju o meni i kad postajemo neki površni prijatelji dokle god znam da mi ti isti ljudi peru kosu i masiraju vlasište. Shvatila sam da se ti frizeri prestanu truditi kad sam u njihovim rukama prečesto jer kao sad sam stalna mušterija pa neka se ne trudim kad mi nekad ne stave regenator na kosu jer imaju gužvu, a znaju da ću ionako opet doći u srijedu. Ja tada mijenjam frizera. Ne pričam ništa loše o njima, samo bježim. U mom poslu su svi ljudi bitni. Uvijek. To me naravno košta vremena i živaca, ali zadovoljna legnem spavati i takvom se budim.
Jučerašnji dan je bio vrlo buran, puno posla i još sam k tome navečer trebala biti na jednom rođendanu. Dok su moje prijateljice sve odreda glancale svoje štikle i frizera obavile u neko pristojno doba bez stresa, ja sam iza 19 sati, u petak, trčeći tražila frizera jer nisam imala snage oprati sama kosu i isfenirati ju (čitaj sat i pol ju ravnati). Moj trenutni stalni frizer me odbio jer je u gužvi (!?), a ženskice u kvartu su mi postale preodbojne. Znaju čak i gdje živim jer je stan preko puta salona, a vidjele su me jednom i na balkonu. Znak da se ne pojavim više. Kažem vam, imam zbilja ogroman problem s frizerima.
Ulazeći u frizerski salon zadihana pitam gospodičnu ima li vremena za jednu frizuru, na što će ona, samo uđite baš nemam što za raditi (?!). Krene ona s pranjem kose kadli počne o vremenu danas i o tome kako je strašno postalo hladno te da mrzi ovo doba godine. Mislim si ja u sebi, draga moja, sa šezdeset ćeš željeti vratiti vrijeme i proživjeti sretno sva godišnja doba, samo da ti je opet dvajst i nećeš ništa mrziti, no, umjesto toga kažem nešto u stilu, da, da, baš je hladno...
Naš razgovor je išao u standardnom ritmu kod frizera:
"Jel prečvrsto?"
"Nije" 
"Ako je prečvrsto Vi samo recite"
"OK"
"Jel voda prevruća"
"Nije" - kažem.
"Ako je prevruća Vi samo recite"
"Hoću"

Završi ona brzo s pranjem, lijepo mi bila izmasirala vlasište, šamponiranja koliko treba, dala mi trach novine i krenusno u avanturu. Ona u avanturu mog ravnanja kose, a ja u trach avanturu. No, dvije minute kasnije, krene ona nekako spontano o raznim temama, ja se uključim, ona potakne još nekoliko dobrih tema i tako se nađemo ona i ja usred razgovora o ginekolzima, ženama i njihovim potrebama, njezinom spontanom pobačaju (UF!), djetetu koje ima, o mom nemanju djeteta i malo pomalo krene ona nekako s pitanjima o mojim putovanjima. Uf, nije mogla bolje. S 10 kn što sam mislila ostaviti kao napojnicu, dižem na 15 kn.
I tako se ja raspričala o putovanju u Ameriku gdje sam bila s mužem (o Chicagu i New Yorku), kombinirala sam i s pričom o ljetu u Barci sa svojom prijateljicom i još se usto pohvalim kako idem u Pariz za koji dan te kako se želim pripremiti za isto. Naći neka mala mjesta gdje ću uživati s mužem na kavici.
  
Sluša ona mene vrlo pažljivo, lijepo neko stvorenje, gleda i govori kako je i ona oduvijek htjela putovati, no čini joj se nakon svega što smo si ispričale da mojoj priči nešto nedostaje. Govori ona dalje, Vi puno radite, puno putujete, sretni ste, doduše, dosta umorni, ali sretni, sve ide u dobro smjeru, no ne mislite li da bi bilo najbolje da ostanete trudni i imate dijete?

BUM! BUM!
To je nešto što je njoj uljepšalo život, nešto za što živi, što je dalo smisao svemu. Nastavlja ona dalje, vrijeme je da darujem djetetu dio svog života, uživati i dalje mogu... no, vrijeme je, tridesete su tu.
Tik-tak, tik-tak!
Govori ona i dalje, kad ćete imati dijete, jednostavno će se i Vaša putovanja prorijediti jer ćete svom djetetu htjeti pružiti komfor i neće Vam padati na pamet putovati po cijelom svijetu. Pričala je ona i dalje, i zbilja ne znam u kojem trenutku sam se isključila i počela razmišljati o tome, kako je zapravo bespredmetno voditi ovakav razgovor. Žena je u uvjerenju da sam karijeristica koja ne želi imati djecu, moja putovanja vidi kao moje ego tripove, misli da je to što mi je trideseta na vratima razlog da već moram imati minimalno jedno dijete, a o drugom već razmišljati... i što sam mogla reći? Da, da, mi radimo na djetetu ili ne, sada nije vrijeme, moram još vidjeti Amsterdam i Rejkjavik...
Sve to zajedno mi je bilo i simpatično i naporno... Da rezimiram... 
Djevojče je bilo vrlo drago, imalo je svojh 27 godina, sina od 3 godine, muža i užasno želi još jedno dijete. Salon neće otvoriti jer je sama sebi rekla kako neće u sljedeću trudnoću ući kao nečiji šef. Pored svega valja spomenuti da joj je frizura odlična. Mrzi ovo godišnje doba.
S druge strane, s već dobrim naznakama nikad bolje frizure, ja, koja imam svojih 29 godina, muža, 15 sati dnevnog rada i svoju firmu, zadovoljne klijente, dosta dobre prijatelje i predstojeći put u Pariz.

Ne znam je li me taj razgovor trebao natjerati da izađem iz salona i imam grižnju savjest, počnem intenzivno raditi na djeci i zaboravim na sitne stvari koje me raduju (kako je to u jednom trenutku i ispalo)... Ne znam.
Znam samo da djecu volim, nije nikakav problem da mi se dijete dogodi, no kad svakog dana čujem da bih obzirom na svoj način života i godine bilo bolje da imam već jedno dijete, jednostavno mi dođe da odem u taj Pariz i tamo ostanem zauvijek. Kartu već imam, a i znam jedno super mjesto za kavu i čaj. Za novi početak više nego dovoljno...

Hoću li opet otići kod iste frizerke? Možda i odem, svakom treba dati drugu priliku :)

utorak, 26. listopada 2010.

Otvaram firmu i u New Yorku - nije reklama :)

Danas sam službeno izgubila svoje utorke i četvrtke. Naime, kada sam konačno organizirala svoj život da konačno radim oko 12 sati dnevno (vjerujte mi to je sitnica za mene) i da utorkom i četvrtkom idem na jogu koju sam platila 269 kn na Kolektivi te da s vremena na vrijeme odem na kavu s prijateljima, dočekao me posao ovih dana i sjeo mi ko budali šamar. Minimalno sam se hiljadu puta prisiljavala ne misliti o tome što sam mogla raditi danas navečer i što bih mogla raditi ostalih tri mjeseca utorkom i četvrtkom. Srećom da nemam TV doma jer bih sad razmišljala i o tome koje serije propuštam. To bi me ubilo!
S druge strane, uživala sam danas na po poslu i ostajući duže nego inače, no shvaćam da nije rješenje ubijati se od posla što ja vrlo, vrlo, uspješno radim. Možda ne bi bilo loše otvoriti firmu "Ubijanje od posla" za sve lijene guze i natjerati ih da provedu jedan dan sa mnom. Prvi sat gratis, drugi sat 50% popusta, a treći sat od sreće plaća poslodavac svojoj lijenoj guzi jer napreduje. To bi onda značilo da vodim još jednu firmu. Dakle sve zajedno dvije.
Samo??? Dajte još, ja mogu još.... 
Danas sam u fazi kada mislim da se moje The putovanje zbog kojeg sam nekako i krenula u ovu blog-avanturu zbilo prije sto godina. Točno sam znala da će mi jednog dana biti žao što si to želim, no jednom dok smo čekali metro, ja sam na glas rekla da želim kući. Pogledala sam si nebodere u daljini i mislila, ok, sve sam vidjela, ajmo, brate, baš mi se ide. Koferi su puni, kupili smo što smo mislili, nisam mogla po stoti put gledati onu "268 $" torbu, koju neću kupiti, jer kod mene pali da se očito dva puta živi (a ne jednom)... Joooooj, samo je trebalo krenuti konačno iz tog grada...

... kako mi je sad žao....

Budući da je takav dan, kakav jest, i budući da ću se teško ovih dana sastati s vremenom da popijem neku kavu u dobrom društvu, najbolje je da pišem o najboljem mjestu u New Yorku za kavicu... Mjesto na kojem najviše nisam ništa radila (kako godi napisati takvu jednu očajnu konstrukciju)...
...sjećam se samo da sam buljila u prolaznike, fotkala ih, razmišljala o njihovim pričama, jednostavno, pustila sam da me ponese.

U Gregory's cafeu rade dvojica odlično raspoloženih Amerikanca koji su bili očito vrlo sretni što smo popili nekoliko kava koje smo pohvalili da su jako dobre. Kafić je zapravo na 551 7th Avenue, a kako smo došli ne pitajte.
Naravno, imali smo plan (hellou!!! valjda me već malo poznajete)  i naravno da sam se prije informirala na yelp listi. Tada je kafić bio na nekakvom 9. mjestu. Mjesto je vrlo uredno i čisto, a naravno ima/ i imalo je besplatan Wi-Fi te valja spomenuti, ogroman prozor :)

Tog bezbrižnog nedjeljnog popodneva, zbog tog ogromnog prozora, uhvatila sam trenutak života nekih nepoznatih ljudi (možda bi im bilo drago da znaju) i razmišljala o tome kako su proveli svoj život...

Slika 1. Razgovor za posao








Slika 2. Hoće li skočiti?








Slika 3. Mama ima slobodno poslije podne








Slika 4. Još samo ovaj put, mama!








Kako sam zapravo bila sretna u takvom besposličarenju... Prekrasno, čak osjećam taj trenutak...

Pitanje je samo kad ću se sljedeći put sastati s vremenom da porazmislim kakav život vode nepoznati ljudi oko mene? Mogla bih još i svima urediti živote. Možda da opet još jednu firmu otvorim... Treću...
Sjedište može biti u New Yorku na Sedmoj Aveniji oko broja 500 da stignem oko 6 ujutro na kavu do Gregoryja....PRODANO!


subota, 23. listopada 2010.

Dan koji miriše na prošlost...

Danas se New York događa nekome drugom. Ja više nisam dio njegove priče , iako već tjedan dana pokušavam oživjeti sva svoja sjećanja na taj grad i pokloniti ih virtualnom svijetu. Danas sam shvatila da sam već neko duže vrijeme prestala živjeti po njujorškom vremenu i brojati vremensku razliku...Jet Lag se događa nekom drugome, u nekom drugom gradu, a u New Yorku netko drugi hoda Petom avenijom...
Shvatila sam i da nema više dva mjeseca do mog putovanja u New York jer je srpanj već prošao.
Uglavnom, da skratim, shvatila sam kako sve prebrzo prolazi...

Na New York me danas podsjetilo jedno mjesto koje, barem mislim, ne zna puno ljudi u gradu. Zadnji put sam tamo bila prije točno 6 godina s jednom prijateljicom s kojom više nisam u kontaktu. Prvo što mi je pokazala jest putokaz koji stoji ispred kafića i koji označava kilometražu do pojedinih gradova u svijetu. Početna točka je Jazzcafe. Kafić daje dobru poruku - ovo je mjesto od kojeg sve kreće...

Jazzcafe ima svojih petnaestak kvadrata i možda12-14 sjedaćih mjesta unutar kafića. Moram priznati da sam danas i prvi put bila unutar kafića. Prije sam uvijek sjedila na terasi.
Nakon teškog dana i tjedna, lagana muzika koja je svirala u kafiću je bila više nego zadovoljavajuća. Gosti kafića su bili onakvi kakvim trebaju biti. Dakle, ukratko o njima. Pokraj nas se svađao tridesetogodišnji sin s majkom, tražeći ju vrlo bahato 1000 eura i optužujući ju, ukratko, za svoje loše djetinjstvo, dok je ona pokušavala biti oštra i učila ga o vrijednostima u životu (u tridesetoj, ha ha!!!!)... no, na kraju (a kraj nisam dočekala), vjerujem da će mu ipak dati te pare. Majke i sinovi, to je priča za sebe :), a o kćerkama i majkama, ipak neki drugi put ;)
S druge strane je bio jedan par koji nije prozborio ni riječi. On je radio na svom laptopu, dok je ona mirno pušila i gledala kroz prozor.
Mi smo bili par koji je turbulentno prelazio s teme u temu dok se nismo dokopali interneta na našim mobitelima i zadubili se u svijet koji nas uvijek rado dočeka. Kafić naime ima Wi-Fi. Plus ogromni!

Zašto onda današnji dan neodoljivo podsjeća na New York? I zašto sam ga se uopće sjetila i danas. Opet. U Jazzcafeu...
Mislim da će biti sve jasno kad kažem da se u jednom trenutku ispred mene ukazala ova slika:


Iskreno, nisam mogla skinuti pogled s nje. Uslikala sam ju i mobitelom, misleći da ju neću naći na Internetu, što je danas nemoguće. No, ipak. Za svaki slučaj.
Lijevo od te slike, bila je ova slika:



Malo iznad fotografija, tiktakalo je njujorško vrijeme. Bilo je 9:45h ujutro. Vrijeme za kavu i za početak dana. U Zagrebu je u to vrijeme tiktakalo 15:45h. Vrijeme koje najbrže prođe i najmanje ima smisla u subotu. Kada sam se bolje osvrnula po kafiću,  fotografije koje su bile posvuda, simpatično su me vratile na pojedina mjesta u gradu za koja mislim da sam vidjela. Jazzcafe mi je pokazao da postoje dva fotografa, Mario de Biasi i Andreas Feininger, za koje nisam ranije čula, i čiji radovi su fantastični, a google me naučio tko su oni.

Sve je nekako bilo u znaku New Yorka, mog nevjerojatnog putovanja, kojeg postajem svjesna zadnjih nekoliko dana.

Ne želim biti previše nostalgična, no, danas bih zbilja voljela biti opet u tom gradu. Može i na lošoj kavi. Ne smeta... Ako ništa drugo, sada bih imala još šest sati više, u ovu jesensku subotu i možda bih stigla zaustaviti vrijeme dobrom fotografijom koju bi netko jednom objesio u svom kafiću...

I da... baš sada, NY se događa nekome drugom...

  



utorak, 19. listopada 2010.

Alice i ja na čaju kod bake...

Već nekoliko dana s nestrpljenjem iščekujem trenutak kada ću sjesti u svoju omiljenu zelenu sobu, u večernje sate, uz zvukove radija i uz jako malu mogućnost da mobitel zazvoni. To je upravo ovaj trenutak. Sada. Za ovu priču je jedino bitno da ju pišem uz omiljeni čaj (Nana Mint - nimalo fancy) u omiljenijoj šalici za kavu stanovitog dizajnera Guya http://www.guydegrenne.fr/index.php (vrlo fancy, kaže Internet)...



Čini mi se da je dan bio vrlo sličan današnjem, neka kišica, koja zapravo nije jaka, no uporno kvari frizuru. Savršen dan da čovjek nađe neko mirno mjesto, provodi društvo uz dobru knjigu ili novine, šalicu toplog čaja i kolačić. Zagreb i nije prepun takvih mjesta. Ukoliko ih i ima, ili su postala previše modna i stolovi se trebaju rezervirati unaprijed, ili je u njima zadimljeno... Kako god bilo da bilo, od toliko kafića, Zagreb nema mjesto gdje se možeš sakriti, biti sam, a da nisi kod kuće. New York, čini se, ima.

New York je toga dana bio mjesto u kojem mi se nije dalo boraviti. Kad si 10 dana u Americi, imaš mogućnost izabrati tijek dana, isplanirati kamo ćeš otići, što raditi, a ti si lijen i ne želiš se pokrenuti, jednostavno počneš razmišljati da je možda ipak vrijeme da dođeš kući. Kao da je danas bilo, sjećam se da sam spavala do 13h i zbog toga imala grižnju savjest.
Kad imaš grižnju savjest što spavaš dugo na godišnjem, ponavljam, možda je ipak vrijeme doći kući?!
Još k tome, bio je ponedjeljak.
Sjećam se da sam nerado izašla na ulicu. Jedino što mi se sviđalo jest prošetati nove gumene čizmice. Mislim da sam kišu i prizvala samo da bi ih obula taj dan.
Plan je bio otići u Guggenheim. Obavili smo ga brzinski, čak smo ranije stigli obaviti i neki ručak u talijanskom restoranu (najlošiji mogući izbor) i doveli situaciju u istom do ruba incidenta... Nitko se nije osjećao dobro. Niti oni u restoranu, niti mi...a zapravo i njih i nas nije bilo briga za onog drugog. Uglavnom da skratim....očajan početak dana koji je već bio na pola.
Lexington Avenue od 88. do 66. ulice mi je ostao samo u magli. Razgovor koji smo vodili prolazeći dvadeset i dvije ulice ne pamtim. Pamtim samo kad sam ugledala mjesto koje je obećavalo malo mira.

Alice's Tea Cup. 156 East 64th Street. http://www.alicesteacup.com/chapter2/ 

Bilo je to mjesto koje je podsjećalo na prošla vremena. Vremena koja sam provodila kod bake. Ne znam je li zbog čaja, lustera ili kolača, ali to je bilo to. Prvo mjesto u New Yorku koje je zaustavilo vrijeme. Prvo mjesto na kojem sam se istinski odmorila, popila izvrstan čaj: (Herbal Detox Blend - Alfalfa, dandelion, nettle bush, plantain, red clover and mint. $ 4.69/oz.) i pojela jaaako finu tortu. I da... prvo mjesto o kojem nismo prestajali pričati cijelu večer. Također, priznajem, bilo je to prvo mjesto na kojem sam čak uslikala i WC.

Alice's Tea Cup kafić-čajana-restoran zapravo ima vrlo, vrlo dobre kritike na svim sajtovima. To izgleda otprilike ovako:

I am in love with this place

This place is my absolute favorite in the neighborhood

Yes, this place is as girly as it gets...This place is absolutely charming, both staff and service seem to have taken a detour from the NYC norm of dour and sour expression(s).

I fell in love with a tea here
Sviđalo mi se čitati kritike u kojima piše da su ljudi zapravo istraživali o tom mjestu prije nego su došli. Neki su čak čekali u redu za brunch i ručak. Bilo je i onih koji su imali prilike biti u vrijeme kada je konobarica imala hormonalni disbalans. Drugi su čuli od svojih prijatelja da je to idealno mjesto za izaći s obitelji ili prijateljicom. Većina se složila da je to apsolutno predivno mjesto kamo treba svakako barem jednom doći.

A ja... ja nisam ništa znala o tom mjestu, naišla sam na njega sasvim slučajno i kasnije (danas) saznala da je to mjesto za koje SVI znaju. 

A ja... kao da sam bila kod bake doma, pila iz starinskih šalica, točila čaj iz čajnika s macom na vrhu, jela tortu i gledala u božićne kuglice na lusteru koje su podsjećale na kuglice koje je baka svake godine imala na svom boru. I još... nisam bila sama, što je bilo još ljepše...


Nakon tog dana, znala sam sigurno da ću sigurno opet doći... (virtualno se isto računa, zar ne?)


nedjelja, 17. listopada 2010.

Moja mama je vidjela više muzeja od tvoje mame...

Baš me sinoć prijateljica pitala što smo sve vidjeli u New Yorku....hmmmm.... znajući da se radi o prijateljici koja neće cijeniti naše istraživanje grada na način na koji smo to činili, počela sam s muzejima koje smo vidjeli i zgradama na koje smo se popeli... Zaustavila me nakon mog nabrajanja, ne tako značajnih mjesta (ukoliko ih niste vidjeli) i upitala je samo: "A jeste li vas dvoje bili u Metropolitanu?"... rekla sam da nismo i gotovo sam spustila pogled posramljeno... Ma, čekaj malo... postajem li ja više vrijedna jer sam bila u svim muzejima koji su u top 10 muzeja u New Yorku?! I što njoj znači taj muzej kojeg nikad nije vidjela, a vjerojatno ga nije ni virtualno posjetila?!

Zapravo me malkice naljutila (ne ljutim se ja lako, samo se razočaram, što je po meni još gore)... Osim toga, u muzeje ne odlazim samo da bih rekla da sam bila. Volim se posvetiti muzeju, saznati nešto novo, popiti dobru kavu (muzeji ju obično imaju, kao i vrlo simpatične kafiće)...No, o gradu zbilja možete puuuno saznati ako šetate i zavirujete u neka mala mjesta, ali to se nadam da svi ionako već znaju. S druge strane, pitala bih ja svoju prijateljicu, u kojim si muzejima bila u Zagrebu (kad se već tako razbacujemo muzejima)? U svom gradu? Ja sama se ne mogu previše pohvaliti, mada odlazim u muzeje sigurno više nego većina moje generacije, ali isto tako ne mjerim ljude po muzejima koje su vidjeli...

I kako je razgovor tekao usiljeno, sama sam osjetila da moram napraviti potez zbog kojeg ću se poslije osjećati jako dobro i u svojim očima ću ostati onakva kakva jesam i kakvu me znaju svi oni koji me trebaju znati... rekla sam onako usput, već zaključujući temu New Yorka i muzeja... "znaš u Guggenheimu imaju odličan kafić i kavu." To mi je bilo super! Vrh! (imaju još štošta drugog, bila je izložba Kandinskog tog dana, manje razumljiva izložba Chaos and Classicism: Art in France, Italy, and Germany, 1918–1936 , a valja spomenuti da muzej izgleda stvarno nevjerojatno....)

Volim kad plitki razgovori ostanu plitki do kraja... Jedino mi je bilo žao što nisam rekla da ima i odličan kolač koji je koštao 3,5 $ (bez poreza)...

subota, 16. listopada 2010.

Njujorške kronike 1.

Pomalo mi je bilo neugodno kad bi me ljudi pitali zašto me nema sljedeća dva tjedna. Mislim, tko još ide u Ameriku u vrijeme krize (mojih nekoliko prijatelja, poznanika, ljudi s posla - htjela sam izreći u svoju obranu...), no meni je nekako bilo neugodno. Mislim da sam se čak prvih dana sramila pomisli da sam u New Yorku i htjela sam to zataškati, dok se u jednom trenu nisam raspametila i počela postati svoje slike gdje god sam stigla + nekima sam poslala i na mail. Nije stvar da sam bila oduševljena New Yorkom, već je stvar bila u tome da sam u New Yorku. Osjećaj je bio skoro ravan onome kao kad stanari Big Brothera misle da su ušli u televizor, no ja sam imala osjećaj kao da sam ušla u film, kojem sam sama scenarist. Ima li što bolje?!
O New Yorku je već sve rečeno/napisano za nas turiste, no, opet koliko god se pripremala prije putovanja, nisam mogla biti dovoljno ne pripremljena kad sam se tamo našla. Nisam znala trebam li otići kupovati (jer kao sve je jeftino i sviiiii su rekli da se trebam vratiti s jednim koferom više. MINIMALNO!), ili pogledati muzeje (jer kao ljudi će me pitati jesam li bila u Guggenheimu) ili pak pogledati predstavu na Broadwayu... Nakon dva dana preispitivanja što želim ja i što žele ljudi oko mene za mene, sam odlučila da uživam, šetam, razgledavam...i da nađem najbolja mjesta za kavu.
Vrlo je zanimljivo kako vam ljudi kažu sve detalje o gradu kad ih pitate, a ne znaju vam reći gdje da popijete dobru kavu. Starbucks kao prijedlog ne prihvaćam. Kave ne pijem na litre. Bar ne ja.
Od mene uvijek možete saznati u kojem gradu je super mjesto za popiti kavu i zašto je super (ili zašto nije super i zašto je bolje otići negdje drugdje).
Moram priznati da sam si dala truda naći kafiće u kvartovima u kojima smo se muž i ja nalazili taj dan. Muž vooooli također dobru kavu i lijepa mjesta. I da... bio je i muž sa mnom :)
Lista koja vam pomaže da nađete super, uber, mega dobre kafiće po kvartovima je na stranici http://www.yelp.com/manhattan. Skužila sam da nama Europljanima (kako to dobro zvuči ?!) odgovaraju mjesta koja su na 8., 9. i 10. mjestu možda zato jer su na prvih nekoliko mjesta samo kafići s coffee to go. Nemojte me krivo shvatiti, ja nemam ništa protiv litrenki u plastičnoj čaši koju furate po gradu i žurite s nekog kraja grada na drugi, BUT to nisam ja. I tako, krenusmo put Greenwich Villagea do kafića Joe The Art of Coffee koji je kako vidim već pao na 16. mjesto http://www.yelp.com/biz/joe-the-art-of-coffee-new-york-3#query:cafe tada je bio na sigurnom 9.mjestu.


Iskreno, nije ni čudo. Iako nije loše uređen kafić, u odličnoj četvrti, ekipa koja se skuplja je jaaaako kul, kava s mlijekom izgleda jako lijepo, ugodno je, no okus kave (nisam neki znalac, samo znam što mi je fino, a što nije) nije najbolji. Zašto spominjem Joe kafić onda? Jer je to bio najbolji pokušaj kave poslije tri dana boravka u NY.

I... zato što sam pisala svoje prve stranice dnevnika u tom kafiću o boravku u NY, a i zato što je poslije te kave bio nevjerojatan dan koji smo proveli u NY. Šetnja po Greenwich Villageu, Sohu i Tribeci je nešto što morate napraviti kad ste tamo + subotom je simpatičan sajam (nešto kao nedjeljom na Britancu) u ulici Charles.


Zapravo, kad sam se i vratila u Zg, pomislila sam kako mi je žao što nisam za vrijeme našeg putovanja prošetala bar još jednom tim kvartovima. Trebam li spomenuti da se tuda "muvala" stanovita Carrie iz Sex i Grada?! :) Curama dosta. Dečkima možda valja spomenuti da ima i Appleov dućančić na dva kata u blizini. Surfanje na Internetu po njihovim kompovima džabe! Pipanje, diranje svega što možete zamisliti, a Apple je već izmislio - isto džabe. Svi sretni ;)

Dan treći završio.




petak, 15. listopada 2010.

Moj prvi blog. U životu.

Konačno sam našla novog prijatelja za kavu, no ovaj puta u svojem gradu, na najpopularnijem mjestu danas. Internetu. Nije da ne volim svoje stare drugove i njihove priče, prekide, zadovoljstva, besparicu, loše stanje u državi ili pak priču o novim cipelama koje su kupili, ali nekad, volim i kavu koju ja moderiram, nađem joj mjesto gdje ću ju popiti i PLUS mogu i zakasniti na nju. Nema ljutnje.
Za mene je danas kava sinonim za slobodno vrijeme, kojeg ionako sve manje imam i sinonim za dobro provedeno vrijeme. Sama, u paru, s hrpom prijatelja. Svejedno. Volim ljude i sebe i sve mi odgovara. No, ono što je postalo izuzetno važno u zadnje vrijeme jest gdje pijem tu kavu i kakva je ta kava i uvijek je izazov tražiti nova mjesta za kavu... nemojmo se vezati, samo zato što naš konobar zna da volimo kratku kavu s malo pjenice, sa smeđim šećerom i čašom vode.
Ovo nije blog samo o kavi, ovo je zapravo moj blog koji uključuje mjesta gdje možete biti sretni pijući kavu...uzmite putovnicu jer vas vodim u New York :)
Čekaj ... idem po kavu!

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...